Biografija

Moja majušna visost

Dvadesetsedmog septembra 1936. rodilo se kraj rijeke Gacke deseto dijete majke Dmitre i oca Savice. Moja majušna visost. Otac je bio kovač. Njegova kovačnica bila je sastajalište, radilište i zabavište. U njoj su kazivane zgode i nezgode najljepšim riječima.

Moj prvi place odjeknu kao kraljevske fanfare. Svi se okupiše da me pozdrave i popričaju da mnom. Otac, sestre, braća, stričevi, ujaci, kumovi; zvani i nezvani radoznalinici. Bruje glasovi. kakav momak! Nasa sreća. naša radost. Nasa najveća ljubav. Slušam, gledam. Ništa ne govorim, a osjećam da pomalo preuveličavaju moju majušnu visost. Sestre i braća su se otimali za moje društvo. Nosali me i vozikali. Pokazivali naše kovačko kraljevstvo. Darovaše mi jato pilića sa kvočkom, stado jaganjaca, kobilu i ždrijebe, mačku, psa. Sve živo, zdravo, razigrano.

Zaista sam bio sretan i velik. Zbog nas je granjivalo sunce. Mjesec se kupao u Gackoj za mlakih ljetnih sutona; u našem društvu. Za nas je zorilo voće. Cvjetale trave. Padale kiše. Snijeg u bijelo bojadisao polje i planine, samo da se poigramo.

Kada sam naučio trčati, postade moje cijelo polje, rijeke Gacka i tri planine: Krekovača, Vijenac i Derivol s pokretnim i nepokretnim bogatstvom njihovim. Dobio sam drveće, kamenje, vrela i urvine, šiprazije i visoka stable s pticama, bubicama i leptirima. Imao sam puževe, zmije, zečeve, vukove, lisice, medvjede. Bio sam veći, imućniji i bogatiji od svih kraljevica i carevica. Velik. Najveći! A ne mali. kakav mali? Na moje povike su kretali, zastajali i vraćali se najjači bikovi. Zar se neki cirkuski krotitelj može pohvaliti takvom snagom. Sve što sam očima vidio, ušima čuo i rukom dotakao bilo je moje. Imanje je u osjećanju sreće. I sloboda. Ne postoji Niko sretniji ni veći i od dječaka seljaka. On može prestići svaku pticu. Ubrati trešnju na svakom stablu. Pronaći zvijezdu po najmrklijem mraku.

Tako je teklo moje djetinjstvo. Najveće i najljepše doba života. Onda je došao rat. Mržnja, strahovi. Poludjele vatre. Smrt. Pobiše mi sestre i braću. Zapališe kuću. Ugasiše sunce. Iz pocijepanog neba popadaše mrtve ptice. Osjetio sam da čovjek može biti gori od svake nakaze iz bajke. Smanjio sam se od užasa tako sitno da sam se skrivao medju zrnca prosa. To je jedini period kada sam bio mali. Ostade mi na sreću oko, uvo, srce i razum.

Tako sam na zgarištu pronašao cvijet.

Poklonih ga unučićima Sari i Filipu s molbom da ga njeguju i razrastaju s djecom cijelog svijeta.
Filip i Sara stanuju daleko. Na drugom kontinentu. Njihova pisma i razglednice probude u meni davnog dječaka, onu majušnu visost s rijeke Gacke. Vraćam se u ljubičaste daljine. Berem trešnje, jagode i zvijezde. Tražim se medju bijelim pčelama. I nadjem.
Kad Sara i Filip dolaze u posjetu, razdragano vičem:
-Bako, peci kolače! Evo naših velikih sreća. Gledaj, oni mogu do neba. Do svake ptice. Do sunca. Od djeteta nema ništa veće na svijetu.
-Ni ljepše! klikće baka.
Onda pričamo o veličini i smislu onih bijelih pčela. O svjetlosti, beskraju i ljepoti.
-Deda, kaže Sara, učila sam u školi da je svemir beskrajan. U čemu onda stoji, kada je najveći?
-U dječjem srcu, oku i uvu.
-To je sve maleno, ti se sa mnom šališ.
-Da, ali je ispunjeno ljubavlju. Ona je najveća. Čista svjetlost. Pao je mrak. Nasuli smo veliku posudu čiste vode. Gledali u njoj zvijezde. Cijelo nebo sa svim zvijezdama u jednom jedinom loncu.
-Deda, tako ja u majušnom Filipovom oku vidim sunce kada mu dajem pusu za dobrotu.
-Da, dobra moja dušo, ne postoji ništa izvan cvijeta, srca i sunca.
-Postojim ja, kaže Filip.
-Ti si naš cvijet i naša bijela pčela, reče Sara.
-Od tebe nema ništa veće, na koliko bilo, kažem tiho da ne uzburkam zvijezde.