Sjeme poezije

Tinu Ujeviću 

Stazama beskrajnim, tragovima zvijezda
luta ruža srca,
u dubine mračne s repatice sjajne
vrca sjeme pjesme;
u krletki sunca iza zlatnih žica
jeca jedna ptica.
Za Tinom satiri gone vilenjake,
zveče zvona trava,
zrnje flore trne;
svaka je klica zov novoga sunca
i pad je svaki mjerilo visine.

Glad se mjeri trpezama pira;
mir kamena, vode, oka, krvotoka
samo je gradacija palpitacija.

Dvoranom svemira zvoni bajna lira,
kaplje iskra Uma:
mozak je točka u sovini točka
bolni fokus vida
minigalaksija
epicikloida
muzika spirala
logos ideala
pres-papje Pjesnikove tapije
pionir istine
kartofilija s grafosima
Homera, Gotame i Virgilija.

U neutrumu neutruma sa blistavog uma
trešti grozni jauk pauka,
dirke fisharmonike slute nove zvonike,
hor velebni traži istinu u laži;
slavujeve strune režu vrana škare
po rimama Tvojim prosjače, i care!

Novu zoru nose rastićene ptice,
poje granje visokih jablana:
u ruju vina bezdanje visina
balet naglih breza
pljuskove krvi iz groznoga reza
beskrajnje putanje
atoma orbite
u kamenom srcu davnog cvijeća kite
u svemirskoj krčmi pjane selenite.

Nad božanskom sofrom boemskih trpeza
leluja plam etira;
kandilo baguša duvana i duša
usne zore kuša, besmisao dira.

Pjesnik čuje rast bokora, uzdah mora
s kamenjara smijeh pelina
zov svjetlosti, krik utvara
vrenje grožđa, praznik vina
zuj košnica, ljupkost cvijeća
kalež meda, otrov smeća
negacije negacija
bezdan mraka, strah racija
gromki rzaj idiota
smrad nakota hipokrita
zov uroka, nemir žita
pjev plameni Prakokota sa spirala
Veleplota, kletve sjetve galaksija
poj slavuja, siktaj zmija…

Cvatu ruže svjetla sa nebeskih sfera;
plamte munje pjesme Tinovoga pera.
Istine, istine, o beskrajni Tine!
Zove svjetlost lišća, opsjenarstvo dana;
gore oči slikom, gori plodom grana.
Rima rimu prima; ima smisla!
Ima. Nema. Ima. Ima!
Predu klorofili tajne šumskih snova:
svetu snagu bilja, riznicu intima.

U sumama smrti i budućih šuma
izrasti će lišće čak i povrh uma.

Kako li je nisko ove Krčme sfera
za visinu ploda Tinovoga pera;
napunjena čaša sanskrtom, sabirom
po stazama zvijezda kreće nedodirom.

Krčma je lopoč, Tin je nimfolept;
dirijade, oreade, najade, nerejide
u njegovoj čaši stvorile nimfej,
podigla se plima zvjezdana!
Zdravo zrnje duha, razuma i rima
to je svjetionik iznad bezdana.

Nema smisla. Ima. Ima.
Smisla, mira, nemira.
U čaši Tina luduju muze;
krčma je centar svemira!

Kuda vodi iskra uma?
Ispod klica. Iznad lesa. Do nirvana,
preko bijesa u beskrajni Grad Nebesa.
Nad sumama šuma blistaju oči rose;
u svakoj kaplji cijela galaksija.
Tinove rime um uznose spiralama fototaksija.

Svetkovina ruža
igraju peludi ludi preludij,
zelenim prstima trava put sunca označava;
klije fetus kumarina, iz sunčeve tulumine
čokot toči kaplju vina.
/Dajem krunu, plašt i žezlo
za boemski šešir Tina!/

Šumi šuma sumom šuma;
Tinova pjesma klasa klasom univerzuma!
Iznad reža lupeža, laja pasa
kreštavog čina žabokrečina;
ishodišta zlih nemira
pljušti Tinova pjesma, iskri najveće pero
veliko zvono svemira!

U srcu poštenja, u besmislu kumira:
istine – laži
zmije – slavuji
mrakovi – svjetlost
sladostrast – boli
mržnja, i ljubav… sve se sumira!

Terzita i Apolona
spajaju oči i treptaj zvona;
ljepotani i ružnice,
jednaki lukovi Velike kružnice.

U dugi nirvana i u bodlji trna,
u hladnoći noći i u ruju zore
kada ptice pjane od sunčanog vina
nad tminama pjesmu svjetla progovore
smisao je rima Ujevića Tina!

On poetsko nebo gromom pera ore;
sa njegova čela mudri lopoč cvate
za mene… i za te,
da bi oplodili sve sa riječi dvije
i sijali vječno sjeme poezije
da razgoni tmine i sagara zmije!

Tin je cvijet cvjetova
i mag našeg vina.
Sestra mu je strašna gospa Meluzina
koja zmijskim krilom nebesima šara.

 

Slavuj

Noć je.
Kiša i pomrčina jedna na drugu pale.
Krekovaču goru na prag mi svalile.
Zvijezde pogasile.
Iskopale oči i zori i sovi.

Kad bi odnekud naišao neko
Ko nikad nije vidio i čuo tiču
Pomislio bi da kiša i pomrčina pjevaju same.

Cvjeta svekolikost pjesmom.
Svrdlom uzvišena sklada mrak probada slavuj!

Ko ovo nije čuo, što će mu uši.
Ko čuje ovo, što će mu oči.

Noć je.
Sve je crno. Baš sve.
Samo svijetli kljun jednoga slavuja.

Usred noći blistaju note sunčanih oluja.
I sve se ušima vidi.
Baš sve.

Vuk

Noć. Pomrčina.
U zdjelu nebesko vino mraka natočeno.
Potopljene kuće, drveće, i zvijezde.
Samo Klaničani mogu naslutiti grbu Velike grede.
Trupinu Bila. Dubina neba.
I sjekiru na cijepalištu.
Ni tice krilom. Ni psa režom. Ni čovjeka glasom.

A onda, urlik vuka prosvrdla tamu.
Raznese tišinu.
… Auuuuuu … Vaaaaaa
Ono VA odvali tenorom, AU bijaše duboki bas.
Psi lavežom označiše kuće u onoj zdjeli na dnu onog vina.

Pade katran tame na oči i glavu.
Poteče duga vučja noć od sebe crnja.

… Auuuuuu … Vaaaaaa
Ponovo, kao mjehur iz tamne droske, demon iz dubine
U nestvarna nebesa jarbol urlika usadio moj vuk.

Sada znam da je u Rastiku ponad vučljeve Kuće Bjelobine.

… Auuuuuu … Vaaaaaa
Slušam.
Mrak. U mraku vuk. U meni želja da mu priđem.
Zajedno da beremo strahove pseće.
Psi lavežom ukopali granicu sela.
Mirišu na sprdnju.

Po legendi srpskoj, vukovi su hrtovi Svetog Save.
S tom legendom u srcu, berem zvijezde
Kao kukuruz po pojati lampom.

Čekam vuka do zore.
Darovaće ga planina, ako prste ne umiješa sunce.

 

Drenov Klanac, uoči  Sv. Save, 1987. 

Slovo o Svjetlosti

Pečat sunca pravednici nose
Rastko rajska odškrinuo vrata.
Kročio u Nebo s divne Halkidike,
Upalio Svjetlo vječnog Hilandara!
Naučio nas sunčanim zrakama
Ispirati gubu od blata, i zlata!
Svetitelju Savo, Prosvjeta te slavi
Kao učitelja, maga svih zanata!
U nizini, dolje na granici mraka
Tinja kreket žaba, traje zloba svraka.
Pamet je zastala, ječi gora pusta;
Odavno bi žaba sunce progutala
Da joj ipak nijesu premalena usta.

Razumom sklada progovara svila,
Izvezena zlatnom i srebrnom žicom;
Oprogovorena tajom i svetinjom;
Oživotvorena iglom i perima.
Početak je sunca u svijetlom slovu,
Upisanom na carskim dverima!
Jefimijo majko, što nam slogom pjesme
Čistu svjetlost pruži!
Pamćenjem peluda med budući traje;
U pčelama bijelim tvoja svijeća kruži.
Pjesnikinja Prva u Knjizi Evrope,
Pozlaćeno slovo perom naše ptice,
Kako divno bljeska mrak srednjega vijeka
Malinovim cvijetom Svete Ćirilice!

Otvori knjigu sinko sina moga,
Veliku lampu, putokaz eona!
Čitanje ljepote to je sjetva Boga;
Drugovanje vječno s Anđelom Bijelim;
Treperenje srca, talasanje zvona
Uzrast u svjetlosti koju sunce dijeli!
Otvori Knjigu sinko sina moga,
U njoj ćeš naći i cara, i sebra!
Ona će ti reći veliki sjaj zemlje,
I jezivu tamu zlata, srme, srebra!
Otvori knjigu sinko sina moga,
Tu je kljuć zemaljski, utva zlatokrila;
Knjiga je svjetlost što sja preko groba,
Opominje Pravdu što je zadocnila!
Otvori Knjigu sinko sina moga,
Jedino je Slovo i od smrti duže.
Knjiga će ti reći kuda poći moraš
Kad demoni mraka šapetine pruže.

Slikamo li ičim osim duhom tijelo;
U mrtvom slovu blista mudrost riječi.
Burma pozlaćena Toplice Milana,
Kosovku Djevojku od smrti izliječi!
Sjaj naših pjesama skrši smrtne tmine,
Njišti usred Damjanov Zelenko.
Zvone zovom tužnim nebesa i štala.
Bisage su pune svjetla pravednika;
Jugovića majka suzu zadržala.
Miluje svjetlost klicu bosioka
Na svetom grobu srpskog car Uroša;
Cvijet čarobne biljke čuva krstaš barjak
Boška Jugovića što je s neba doša.
Kako ću na Zrnu ranu da ublažim,
Koja bolno peče u jezivom svijetu,
Ako je ne stegnem listom raskovnika
Što ga Vuk sačuva u Velikom cvijetu.

Vuk Karadžić, hromi starac iz Tršića
Seoceta mrkoj ukraj divlje Drine.
Čudo Vaseljene! Božije poslanje!
Na drvenoj štuli samo Brk i Glava,
A u Glavi, Svjetlost, božanstveno znanje!
U smoždenom tijelu, umornom od muka
Blista duh beskrajni s obe strane groba!
Znalac, odgonetač svih zemaljskih tajni,
Digao u nebo sokola, i roba.
Ispod kore bora zelenoga ljepoticu bajnu pronašao.
Crnog Zlopsa za glog privezao, ukrotio tvora i zlotvora.
Srcem dušom Filipa Višnjića prokazao smisao javora!
Proša zemljom uzduž, i isprijeka;
Prolaznosti pronašao lijeka.
Hrom. A Svjetlost silnu dostigao.
Našem Putu na Početak stao.

Jezero u Nebu, nebo u jezeru od iskona stoje;
Ogledala bistra sa licem u lice.
Otimlju se o jata zvjezdana,
O vatrene zmije, i o krila ptice.
Na njima Marko s Muratom vezirom
Vježba sokolove; love utve zlatokrile.
Ako li mu vezir sokola ozlijedi –
Biće Marko soko, biće vezir pile!
Kada Marko s Knjigom pođe Samodreži
Da kazuje pravdu među carevima,
Reći će mu Jevrosima majka:
Ni po babu sinko, ni po stričevima!
Jezeri jezero nebesko plamenje;
U noćima plavim propjeva ljepota.
Srpska majka čedu kazuje znamenje
Sve o Knjizi pravde i smisla života.
Kaplje skaska zlatna, zagonetka mudra,
Raspjevana pjesma, raspričana bajka;
Drijema čedo malo, šapuće mu majka:
Sveti Đorđe jaše konja vilenjaka,
Aždaja će pasti u bezdan oblaka!

Epohe teku, cvile mrke noći
Munjama Nikole Tesle raznesene!
Nestaju narodi. Padaju carevi.
Stenju siledžije blatom ukaljane.
Na plafonu neba, osim Svijetlog slova,
Ništa od ljudske slike ne ostane.
Kotrlja se Gea crvena od srama
Zbog svih rušitelja Svetinja i Hrama.
Ona vatra mržnje na davnom Vračaru,
Piromana bijednog obvi vječnim mrakom,
A ukrasi Krunu nježnog Svetitelja,
Sjaju sunca ravnom alem-kamen zrakom!

Tuda ćemo ići, kud je Knjiga naša
Kazivanja urezala Slovom!
Za Savinom dugom i Svjetlom alema.
Za svetinjom svile Jefimije majke;
Za ljepotom boje njezina kalema.
Za Vukovom štulom ka svjetlosti Glave.
Njegoševim Umom, iznad carske slave!
Ko Svjetiljke ove na Put ne ponese,
Neće znati ko je ispred njega bio;
Odkuda je poša’ ni ko mu je osta’;
Što je proplakao! Što je proslavio!
Ko ostavi Torbu, i Svetu Svjetiljku,
Nikud neće stići, niti prepoznati
Na svom grobu Slovo. Ni na njivi Biljku!

Aranđele Sveti, Probudi nam Đorđa
Da posveti bilje, vode i zvjerinje!
Da nebesa sinu,
I dažd tihi pane na slapove vatre.
U Savi, Vuku i Vladiki Radu
Blistaju buktinje!
Tri zrna srpska rađaće dovijeka,
Smislom ljudske vrste,
Svjetlošču čovjeka!
I sve će proći. I sve dolje pasti;
Mrak će carevati na gori i vodi.
Samo će Slovo o Svjetlosti rasti,
Jedino Svjetlost u tminama rodi.

25. maja 1997. 

Bijela Pčela

Slovo, sa svijetlostima koja kazuje I sluti,
posvećujem potomcima

Marini,
Sari, i
Filipu

Pa ponesu Cvijet srca i Krila sunca
na kojima leti Bijela pčela

Ko to spaja boje kruga koje piše zlatna duga
Ko to slika preko luka, srce dušu svih unuka
Ko to ime naše čuva da vremenom ne potone
Ko zvuk pjesme naše nosi, u vjekove, u eone

U budućnosti ko to može uzletjeti iznad tijela
To je unuk svije djedova, vršak stabla, Bijela pčela

Nektar pije časom sunca, oko nje se nebo plavi
Na stablu je vrh vrhunca, krunasto dijete svih ljubavi
Za sunce se drži krilom od koga se zora bijeli
Bere cvijeće s dobrom vilom, ukrašava rod cijeli

Na bjelini njenih krila piše sto je bilo lani
Okrenuta prema svjetlu, vječno ljubi krug sunčani

Iza nas je put prošlosti svakim trenom povećava
A ispred nas nepoznata plavetna budućnost spava

U vrtežu vječnog kruga sadašnjosti pukotina
Premoštena srcem rukom prapraoca i prašina

Iz njedara pradjedova preko krvi svih junaka
Bijelim krilom Pčela bijela spaja dve tačke luka
Raste stablo u vjekove, a sunce ga zrakom kiti
U vijenac mu upisuje da si Bijela pčela i ti

U suprotni smjer okreni sto u prošlosti ravno gleda
Na kružnom ćeš putu sresti svoga dragog čukundjeda
Idi, nećeš zalutati, lako ćeš ga prepoznati
Oci su mu tvoje oci, srce mu je tvoje srce
Ljubav mu je tvoja ljubav, a ostalo – tek sitnice

Ka izlasku sunca kreni smjerom sto u sutra gleda
Kada stigneš Bijelu pčelu, bićeš njezin čukundjeda
Tako se u krug čarni vrti oko koljevke pa do smrti
U tome je divna tajna plavičasta i beskrajna
Leti kolo vječnim krugom, u svakoj je ruci ruka
Ko je rođen ima pretke, davnu curu, davnog momka

Krug života vječnost vrti na krilima iznad smrti
Čija su to krila moćna za let iznad smrtne strijele
To su krila prapredaka, na tijeku Bijele pčele

*Bijela pčela – po srpskom računanju peti, posljednji potomak: sin, unuk, praunuk, prapraunuk, čukununuk ili bijela pčela.