Tinu Ujeviću
Stazama beskrajnim, tragovima zvijezda
luta ruža srca,
u dubine mračne s repatice sjajne
vrca sjeme pjesme;
u krletki sunca iza zlatnih žica
jeca jedna ptica.
Za Tinom satiri gone vilenjake,
zveče zvona trava,
zrnje flore trne;
svaka je klica zov novoga sunca
i pad je svaki mjerilo visine.
Glad se mjeri trpezama pira;
mir kamena, vode, oka, krvotoka
samo je gradacija palpitacija.
Dvoranom svemira zvoni bajna lira,
kaplje iskra Uma:
mozak je točka u sovini točka
bolni fokus vida
minigalaksija
epicikloida
muzika spirala
logos ideala
pres-papje Pjesnikove tapije
pionir istine
kartofilija s grafosima
Homera, Gotame i Virgilija.
U neutrumu neutruma sa blistavog uma
trešti grozni jauk pauka,
dirke fisharmonike slute nove zvonike,
hor velebni traži istinu u laži;
slavujeve strune režu vrana škare
po rimama Tvojim prosjače, i care!
Novu zoru nose rastićene ptice,
poje granje visokih jablana:
u ruju vina bezdanje visina
balet naglih breza
pljuskove krvi iz groznoga reza
beskrajnje putanje
atoma orbite
u kamenom srcu davnog cvijeća kite
u svemirskoj krčmi pjane selenite.
Nad božanskom sofrom boemskih trpeza
leluja plam etira;
kandilo baguša duvana i duša
usne zore kuša, besmisao dira.
Pjesnik čuje rast bokora, uzdah mora
s kamenjara smijeh pelina
zov svjetlosti, krik utvara
vrenje grožđa, praznik vina
zuj košnica, ljupkost cvijeća
kalež meda, otrov smeća
negacije negacija
bezdan mraka, strah racija
gromki rzaj idiota
smrad nakota hipokrita
zov uroka, nemir žita
pjev plameni Prakokota sa spirala
Veleplota, kletve sjetve galaksija
poj slavuja, siktaj zmija…
Cvatu ruže svjetla sa nebeskih sfera;
plamte munje pjesme Tinovoga pera.
Istine, istine, o beskrajni Tine!
Zove svjetlost lišća, opsjenarstvo dana;
gore oči slikom, gori plodom grana.
Rima rimu prima; ima smisla!
Ima. Nema. Ima. Ima!
Predu klorofili tajne šumskih snova:
svetu snagu bilja, riznicu intima.
U sumama smrti i budućih šuma
izrasti će lišće čak i povrh uma.
Kako li je nisko ove Krčme sfera
za visinu ploda Tinovoga pera;
napunjena čaša sanskrtom, sabirom
po stazama zvijezda kreće nedodirom.
Krčma je lopoč, Tin je nimfolept;
dirijade, oreade, najade, nerejide
u njegovoj čaši stvorile nimfej,
podigla se plima zvjezdana!
Zdravo zrnje duha, razuma i rima
to je svjetionik iznad bezdana.
Nema smisla. Ima. Ima.
Smisla, mira, nemira.
U čaši Tina luduju muze;
krčma je centar svemira!
Kuda vodi iskra uma?
Ispod klica. Iznad lesa. Do nirvana,
preko bijesa u beskrajni Grad Nebesa.
Nad sumama šuma blistaju oči rose;
u svakoj kaplji cijela galaksija.
Tinove rime um uznose spiralama fototaksija.
Svetkovina ruža
igraju peludi ludi preludij,
zelenim prstima trava put sunca označava;
klije fetus kumarina, iz sunčeve tulumine
čokot toči kaplju vina.
/Dajem krunu, plašt i žezlo
za boemski šešir Tina!/
Šumi šuma sumom šuma;
Tinova pjesma klasa klasom univerzuma!
Iznad reža lupeža, laja pasa
kreštavog čina žabokrečina;
ishodišta zlih nemira
pljušti Tinova pjesma, iskri najveće pero
veliko zvono svemira!
U srcu poštenja, u besmislu kumira:
istine – laži
zmije – slavuji
mrakovi – svjetlost
sladostrast – boli
mržnja, i ljubav… sve se sumira!
Terzita i Apolona
spajaju oči i treptaj zvona;
ljepotani i ružnice,
jednaki lukovi Velike kružnice.
U dugi nirvana i u bodlji trna,
u hladnoći noći i u ruju zore
kada ptice pjane od sunčanog vina
nad tminama pjesmu svjetla progovore
smisao je rima Ujevića Tina!
On poetsko nebo gromom pera ore;
sa njegova čela mudri lopoč cvate
za mene… i za te,
da bi oplodili sve sa riječi dvije
i sijali vječno sjeme poezije
da razgoni tmine i sagara zmije!
Tin je cvijet cvjetova
i mag našeg vina.
Sestra mu je strašna gospa Meluzina
koja zmijskim krilom nebesima šara.
Jovan Savičin Prica 